‘OBITELJ – NOSITELJICA ŽIVOTA’
Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, s geslom “Obitelj – nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske” počeo je sinoć molitvom u riječkoj katedrali koju je predvodio nadbiskup Ivan Devčić.
Stotrideset obitelji iz cijele Hrvatske i mnoštvo vjernika nastavilo je u procesiji do Trsata. U procesiji je prenesena zavjetna spomen svijeća s Prvog nacionalnog susreta u Zagrebu kada je euharistijsko slavlje predvodio Papa Benedikt XVI.
Poniženje samo po sebi nije mazohizam, a poniženje podneseno i pretrpljeno uime evanđelja čovjeka čini sličnim Bogu, rekao je Papa u homiliji na jutrošnjoj misi u domu svete Marte, pozvavši kršćane da nikada ne gaje osjećaje mržnje, već da si daju vremena da otkriju u sebi osjećaje i stavove koji se sviđaju Bogu: ljubav i dijalog.
Kada u sebi gajimo mržnju ona će nužno izbiti na vidjelo u obliku napada, uvrede a tim lošim osjećajima koje gajimo prema drugima, borimo se protiv Boga, dočim Bog ljubi druge, voli sklad, voli ljubav, voli dijalog, voli zajedništvo. Zaustavimo se, pozvao je Papa, i dajmo prostora Duhu Svetome da nam pomogne naći pravi put, put mira. U tome presudnu važnost ima poniznost, pa i poniženje, po kojem, ističe Papa, čovjek biva sličan Isusu. A to je nešto na što ni ne mislimo. Da bismo izbjegli oholost treba otvoriti srce poniznosti a do poniznosti se nikada ne stiže bez poniženja. Da bi se to shvatilo potrebna je milost za koju moramo moliti Boga.
To je milost nasljedovanja Isusa. Nju svjedoče ne samo današnji mučenici već i toliki muškarci i žene koji trpe poniženja svakodnevno i za dobro svoje obitelji i zatvaraju svoja usta, ne govore, podnose iz ljubavi prema Isusu.
I to je svetost Crkve, ta radost koju daje poniženje, ne zato što je poniženje nešto lijepo, ne, to bi bio mazohizam, ne: već zato što tim poniženjem nasljeduješ Isusa.
Postoje dva stava: stav zatvorenosti koji te dovodi do mržnje, srdžbe, do toga da želiš ubiti druge te stav otvorenosti Bogu na Isusovu putu, na kojem podnosiš poniženja, pa i ona teška, s onom nutarnjom radošću jer si siguran i znaš da si na Isusovu putu, rekao je Papa u homiliji.
IKA | Bitno.net
Draga braćo i sestre!
Svetkovina Uskrsa proslava je neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. Liturgija vazmenoga trodnevlja otkriva nam Boga koji umire za čovjeka, svoje predragocjeno dijete, kako bi ga oslobodio od robovanja grijehu u koji je upao te mu istovremeno ukazao i na nove obzore njegove budućnosti. U dramatičnim događajima Velikoga petka otkrivamo Boga koji ne bježi od „ludosti križa“, koji „ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda!“ (Rim 8,32). A u liturgiji Vazmenog bdjenja slavimo noć „kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao“. I zaista s pravom pjevamo: „O divne li pažnje Božje prema nama. O neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao.“ I što više uranjamo u ovo otajstvo Božje trojstvene ljubavi to više shvaćamo kako ono nadilazi naše ljudske kategorije shvaćanja. Samo razum prosvijetljen vjerom može pronicati u smisao ‘ludosti križa’ te u otajstvu Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća otkriti kako nam je Bog u Isusu Kristu darovao nepresušni izvor svoje ljubavi i spasenja.
Ne treba nas stoga začuditi što je današnjem, sekulariziranom čovjeku besjeda o križu često ludost jer, kako reče apostol Pavao, naravan čovjek „ne prima što je od Duha Božjega, njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati“ (1 Kor 2,14). Mnogi su i danas slični učenicima iz Emausa, koji nisu prepoznali uskrsloga Isusa te, zbunjeni, govore: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Dj 24,21). Zbog neispunjenih nadanja, pritisnuti teretom svakodnevice – bolešću, nezaposlenošću, siromaštvom, prijetnjom ovrhe, ekonomskom migracijom i odvajanjem od drugih članova obitelji, sporošću rada raznih institucija ili obnove poplavljenog doma, bračnim ili obiteljskim razdorom, osjećajem osamljenosti i napuštenosti te gledajući na poteškoće samo naravnim očima – zaustavljaju svoj pogled na raspetom Isusu i praznom grobu. Ne uočavajući nove obzore uskrsnoga jutra, ponavljaju „a mi se nadasmo“ te se prepuštaju duhu bespomoćnosti i beznađa. Upravo takvima uskrsli Krist i ovoga Uskrsa poručuje: Razapinjanje i smrt nisu kraj. Uskrsno jutro razbija tamu beznađa i otvara vrata nade.
Isus Krist doista živi. Kršćanska vjera naviješta i svjedoči da nas on doista ljubi, da nas nikad ne napušta, da je Božje kraljevstvo već prisutno u svijetu i da raste. „Kristovo uskrsnuće posvuda širi klice toga novoga svijeta; i ako ih se odreže, one ponovno niču, jer je Gospodinovo uskrsnuće već prodrlo u skriveno klupko ove povijesti, jer Isus nije uskrsnuo uzalud“ (papa Franjo, Radost Evanđelja, 278). Može nam se stoga dogoditi da zbog nepravdi, zla, korupcije ili ljudske ravnodušnosti ne vidimo Božju prisutnost. Međutim, tamo gdje se čini da je sve mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća, koje djeluju na otajstven način. Usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod. Koliko god da se činilo kako vlada posvemašnja tama, dobro se uvijek iznova javlja i širi. Kad mislimo da se stvari neće promijeniti, uskrsli Gospodin nam pokazuje da je on izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću.
Vjera je plod osobnog susreta s osobom Isusa Krista. Stoga, vjerovati u njega, znači vjerovati da nas Bog uvijek ljubi te da on svoje nikada ne napušta. I samo očima vjere možemo nadići prazan grob i susresti uskrsloga Krista koji, kako ističe papa u miru Benedikt XVI., ne pripada više sjetilno uočljivom svijetu, nego Božjem svijetu te ga može vidjeti samo onaj komu se on sam dadne vidjeti. A to viđenje uključuje srce, duh i nutarnju čovjekovu otvorenost. Stoga su i učenici iz Emausa, nakon što su im se otvorile oči, a oni prepoznali Isusa u lomljenju kruha, znakovito priznali jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao
Pisma?“ I danas u euharistijskom zajedništvu, dok čitamo Riječ Božju i lomimo kruh, Krist nam svjedoči da je razapinjanje put kojim svakodnevno moraju ići i njegovi učenici, te da je zajedništvo s njim, raspetim, ali i uskrslim, nepresušno vrelo iz kojega Crkva trajno izvlači uvijek novu snagu za nasljedovanje njegove velikodušne ljubavi, napose u različitim oblicima solidarnosti prema ‘malenima’.
Predragi! U ove bolne dane siromaštva i neimaštine, iseljavanja ne samo mladih, nego i čitavih obitelji s djecom, rapidne depopulacije naših slavonskih sela i gradova te razočaranja u nositelje političkoga života i društvenog sustava, pozvani smo biti postojani svjedoci vjere, nade i ljubavi koju nam daje uskrsli Krist. Pozvani smo znati se suobličavati raspetome Isusu, kako bismo iskusili i snagu i radost njegova uskrsnuća. Tu odvažnost u ovoj Godini posvećenoga života na osobit način molimo za vas i očekujemo od vas, dragi članovi ustanova posvećenoga života! Svima vama, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i članovi ustanova Bogu posvećenoga života, koji ste životom i službom dionici zajedništva naše Nadbiskupije i svima vama koji ste s nama povezani, u domovini i diljem svijeta, u zajedništvu s mons. Marinom Srakićem, našim nadbiskupom u miru, od srca želim i molim snagu uskrsne vjere te radostan i blagoslovljen Uskrs!
U Đakovu, o svetkovini Uskrsa 2015. godine
Đuro Hranić nadbiskup metropolit
Prije 25 godina, 24. ožujka 1990. godine, pod geslom “Nadom i radom”, đakovačko-osječki nadbiskup metropolit u miru, mons. Marin Srakić, u đakovačkoj je katedrali primio biskupski red polaganjem ruku i molitvom glavnog zareditelja, danas sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, tadašnjeg dijecezanskog biskupa đakovačkoga i srijemskog, blagopokojnoga mons. Ćirila Kosa i drugih sabranih biskupa. Đakovačko-osječki nadbiskup metropolit mons. Đuro Hranić zajedno sa mnoštvom svećenika, redovnika i redovnica te vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije okupili su se u ponedjeljak 23. ožujka 2015. u 17 sati u đakovačkoj katedrali oko nadbiskupa u miru Marina te s njim podijelili radost njegova srebrnoga biskupskog jubileja. U svečanom euharistijskom slavlju sudjelovalo je i više hrvatskih te drugih biskupa, a prigodnu homiliju uputio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački.
Papina kateheza o starijim osobama
Prvo je istaknuo činjenicu da u suvremenom društvu postoji težnja za isključenjem starijih osoba, što Gospodin nikad ne čini – štoviše poziva nas da ga nasljedujemo u svakoj životnoj dobi; utoliko i starost sa sobom nosi svoju milost i poslanje; ona je stvarni Božji poziv – smatra Papa.
Još nije vrijeme da se izvuku vesla – nastavio je – budući u ovom razdoblju života, različitom od prethodnih, trebamo biti dojsetljivi jer naše društvo nije ni moralno ni duhovno spremno priznati mu stvarnu vrijednost. Nekoć zapravo nije bilo uobičajeno imati toliko vremena na raspolaganju, što je danas još više naglašeno. Bogu hvala, ne nedostaje nam svjedočanstava svetaca i svetica! – kazao je.
JAVITE SE PAPI FRANJI
Svakoga dana tisuće ljudi šalju mu svoja pisma u kojima traže njegov savjet, preporučaju se u njegove molitve, žele podijeliti s njim svoje muke i križeve, požaliti mu se… Doživljavaju ga kao mudrog člana obitelji kojemu se uvijek mogu obratiti.
PRVI BESKUĆNIK POKOPAN U VATIKANU
– Više od 25 godina dolazio je na misu u 7 sati. Bio je vrlo otvoren čovjek i imao je mnogo prijatelja. Često je razgovarao s mladima. Govorio im je o Gospodinu, o Papi, pozivao ih na euharistiju koju je nazivao ‘svojim lijekom’. Bio je bogat čovjek velike vjere – kaže župnik Sv. Ane o. Bruno Silvestrini koji je Willyja svakodnevno viđao na Trgu sv. Petra.
No jednoga dana Willy je nestao. Nitko nije znao gdje je. Mnogi koji su ga poznavali krenuli su u potragu za njim. Trag je vodio do bolnice Svetog Duha u kojoj je završio nakon što su zabrinuti prolaznici pozvali hitnu pomoć vidjevši nepoznatog čovjeka kako leži na cesti. Umro je 12. prosinca, ali tijelo je skoro mjesec dana ostalo u bolnici jer ga nitko nije mogao identificirati.
ČEPIN (TU) – U prostorijama Pastoralnog centra Župe Presvetog Trojstva u Čepinu, 23. veljače održan je susret Odbora župnih pastoralnih vijeća (ŽPV-a) za karitativnu djelatnost Čepinskog dekanata. Prisutne je pozdravio vlč. Andrija Vrbanić, dekan Čepinskog dekanata. Susret je započeo ulomkom Poruke pape Franje za korizmu 2015. „Očvrsnite srca“ (Jak 5,8).
Vlč. Anđelko Cindori tijekom izlaganja osvrnuo se na 
nekoliko tema vezanih za Odbor ŽPV-a za karitativnu djelatnost. Pojasnio je potrebu formacije članova ŽPV-a, opisao razvoj Caritasa tijekom povijesti te narav i svrhu Caritasa, približio je i djelovanje Župnog caritasa te nabrojao osnovne zadaće Župnog caritasa i karitativne skupine. Sve izrečeno potkrijepio je sinodskim dokumentima o Odboru ŽPV-a za karitativnu djelatnost i na kraju pobrojao zadaće Odbora ŽPV-a za karitativnu djelatnost. Uslijedila je rasprava te iznošenje primjerima rada u pojedinim župama. J. Sabo/B. Tonkovac
Papina homilija
Na temelju današnjeg čitanja iz Knjige postanka, o stvaranju čovjeka na „sliku Božju“, Papa je promišljao o ispravnom i pogrešnom shvaćanju kršćanskoga identiteta i Boga.
Božju sliku nećemo naći na računalu ili u enciklopediji, već je možemo naći samo „u hodu“. „Sjedeći kršćani; upokojeni kršćani neće spoznati Božje lice; ne poznaju ga“ – ustvrdio je Papa. Za biti u hodu, potreban je „onaj nemir kojeg je sam Bog stavio u naše srce“ i koji nas „potiče da ga tražimo“.
Uz današnji blagdan
Francuski gradić Lourdes podno Pireneja prema granici Španjolske postalo je svjetsko svetište Majke Božje ima tome već malo više od 150 godina. Povezano je to sa stanovitim čudesnim događajima i ukazanjima Majke Božje jednoj siromašnoj djevojčici Bernardici Soubirous. I ta ukazanja spadaju u tzv. privatnu objavu kojom je Bog obdario pojedinu osobu i zato sama ukazanja i sadržaji tih susreta s Gospom nikada neće Crkva službeno priznati kao da to svi moraju čvrsto vjerovati, kao što vjerujemo u istine vjere sadržane u službenom Vjerovanju.
