CVJETNICA-NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Veli poslovica Čovjek snuje, Bog određuje. Što ovdje znači snovati? Ne znači jednostavno maštati, planirati. Snovati je izraz u procesu tkanja. Tkalja na tkalačkom stanu prvo rasporedi, razvuče i napne osnovu kroz takozvana brda. To se onda kaže snovati. Tek nakon toga se čunkom provlači potka i tako nastaje platno. Prema tome, snovati je nešto kao postavljati temelje na početku neke gradnje. Svi mi tako snujemo. Školujemo se, ulažemo u odgoj djece, u kuću ili stan, ulažemo u vlastito zdravlje. Poneki od nas ulažu u posao očekujući dobit. I Isus je snovao.Došao je s osnovnom porukom i pozivom: Obratite se i vjerujte evanđelju. I izgledalo je da mu je osnova dobro postavljena. Prošao je zemljom čineći dobro (Dj 10,38), a slijedilo ga je silno mnoštvo koje mu je donosilo bolesnike da ih ozdravi. Sav je narod visio o njegovoj riječi (Lk 19,48), jer učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci (Mt 7,29). I onda, danas, dogodio se vrhunac. Isus slavodobitno ulazi u Jeruzalem. Silan je svijet prostirao svoje haljine putem kuda je prolazio. . Svi su klicali: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Reklo bi se: dobro osnovano, dobro utemeljeno. Zgrada Božjeg kraljevstva bit će čvrsta i trajna. A onda, već za nekoliko dna, potpuni raspad. Isus, koji je bio pravi čovjek – nama u svemu jednak osim u grijehu – vidi kako se ruši bujno stablo Kraljevstva. On treba biti predan u ruke grešnika. Kaže današnje evanđelje: spopade ga žalost i tjeskoba. Isus je došao služiti, ne da bude služen. Činio je samo dobro. Ukazivao na pravi put prema Bogu i na pravi put pobožnosti. I sada je odbačen. Tako da je Isusova muka dvostruka. Prvo, naravno, užasava ga pomisao na muku i smrt. Drugo, što je još teže, Isusa obuzima velika žalost zbog ljudske nezahvalnosti. Međutim i u tim strašnim trenucima Isus nam pokazuje pravi Božji put. On se obraća svome Ocu, pun vjere i pouzdanja: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. Eto to. Isus sve svoje pouzdanje stavlja u Oca. Ne traži svoju, nego njegovu, Očevu volju. Tu je našao svoj mir, svoje redanje. I ta ga je molitva okrijepila. Površnim, nevjerničkim očima ovo može izgledati kao bezvoljno prepuštanje onomu što je neizbježno, poput onoga: Ionako se ne može ništa učiniti…Međutim, Isus nam govori da je sve u Božjim rukama. A Bog je, znamo, sveznajuć, svemoguć i – iznad svega – Bog je ljubav. Kad sve prepušta u Božje ruke, Isus zna da ne može biti boljeg puta i načina. Evo, upravo je to naš put. Nikakva nam se nevolja ne može dogoditi, a da to Bog ne zna, a da to, na neki način, nije otprije bilo u Božjem naumu. . Zato, kada svjesno i s pouzdanjem predajemo Bogu u ruke naš život sa svim njegovim mukama i nevoljama znamo i vjerujemo da je njegova volja za nas najbolja i najsigurnja. (prof.Zvonko Pažin)