Služba čitača ili lektora u bogoslužju od posebne je važnosti
Božjoj riječi pristupa se iz vjere i dubokoga poštovanja. Čitač je navjestitelj Božje riječi, Vesele vijesti, glasonoša koji prenosi Božje misli, i to s posebnoga mjesta koje nazivamo ambon ili besjedište.
Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga! (Iv 6,63c.68c)
Liturgijska služba čitača ili lektora tvori veoma jasan sakramentalni znak. Radi se o stvaranju navještajnoga ‘posredništva’ između zajednice i Boga koji se objavljuje na liturgijskome mjestu; na onome naime na kojemu Riječ postaje događajem. Naviještati Božju riječ u liturgijskome slavlju znači uprisutniti Krista, odjelotvoriti njegovo vazmeno otajstvo u učinkovitosti naviještanoga.
Svojom službom čitač omogućuje drugima posadašnjiti događaj spasenja, kako bi se on u njima ostvario. Odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, već i doličnu pripravu za službu čitanja. Prije svega Riječ mora biti usađena u čitača kroz osobno razmatranje, kako bi iz te vertikalne povezanosti mogla biti priopćena, naviještena drugima. Čitač kao nositelj znaka mora biti osposobljen za prenošenje znaka, premda ga ljudski nedostatci mogu spriječiti u djelotvornosti.
