Velika subota dan je šutnje, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar. Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom.
Današnji obred Vazmenoga bdjenja sastoji se od službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom; službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja; krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja; euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi put blaguju Tijelo Kristovo.
Današnje bdijenje se slavi u večernjim satima kako bi se mogla uskrsna svijeća s trostrukim usklikom “Svjetlo Kristovo” unijeti u crkvu u trenutku kada je u crkvi potpuni mrak kako bi plamen Uskrsne svijeće rasvijetlio mračne sile i unio svjetlo u današnji svijet. To svjetlo nam simbolizira uskrslog Krista koji je za nas bio mučen, pokopan, a za nas je i uskrsnuo. Zato se čin bdijenja započinje na Veliku subotu kada padne noć, a mora završiti prije same zore.
Služba svjetla – u samoj crkvi ugašena su svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Možda bi ovdje bilo zgodno spomenuti simbolizam svijeće; svijeća je djevičanski plod pčela, i zato je prikladna da bude simbol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te prvo i posljednje slovo . Nakon toga se svijeća pali od blagoslovljenog ognja i nosi kroz Crkvu s tri ‘postaje’; pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom. Đakon ili onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: “Svjetlo Kristovo”. To je epegzegetski genitiv i znači: “Svjetlo koje je sam Krist”. Na taj poklik vjernici odgovaraju: “Bogu hvala!” Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem.
Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući “divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju” (Rimski misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom. Iz Staroga zavjeta imamo tri čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvatima u povijesti izraelskog naroda. Iza svakog čitanja celebrant moli molitvu koja je povezana s pročitanim. Nakon posljednjega Starozavjetnog čitanja slijedi Slava koja se nije pjevala u vremenu korizme. Slijedi čitanje Pavlove poslanice te evanđelje o otkriću praznog groba koje nam donosi Luka.
Krsna služba započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere. Vodom će zatim biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili su ih dali njihovi roditelji i kumovi.
Euharistijska služba u Vazmenom bdjenju je vrhunac Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju. Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli, a posebno u svakom euharistijskom slavlju kada nam daje samog sebe za naše suobličenje njemu Proslavljenom.
