I što kad se sve ostavi?
Čovjek pred Isusom sve ima: imanje, uredno obdržavanje Božjih zapovijedi… Ipak, nešto mu manjka, osjeća nekakav nemir, traži… Želi čuti je li život koji živi pravi život ili nije? On želi istinu, a hoće li biti u stanju podnijeti je? Duhovnost nije bezopasna pustolovina. U Isusu naslućuje izvrsnoga učitelja: »Što mi je činiti da baštinim život vječni?« Poznaje svoju vjeru, zna da se život baštini, a ne zarađuje; ne može se zaslužiti. Ipak, svjestan je da treba nešto činiti – treba se ispravno postaviti prema daru i dolično ga primiti. »Što mi je činiti?« Isus mu nabraja zapovijedi, ali ne navodi prve tri! Dovoljna je ljubav prema čovjeku, jer ako netko ne ljubi ljude koje vidi, kako bi mogao ljubiti Boga koga ne vidi? Kako se može ljubiti Boga a ne dijeliti s njim ono što čini za ljude?
»Sve sam to obdržavao!« Čudno! Nešto ipak nije u redu! Je li moguće da netko vrši volju Božju a može osjetiti da mu još nešto bitno manjka? Evanđelje želi reći da se upravo to događa s tim čovjekom jer Isus ozbiljno prihvaća njegovu korektnost u vršenju volje Božje; čak ga je zavolio. Dakle, bio je u redu. Ali ne i miran! Drhti od svetoga nemira, onoga koji se javlja ne kad je učinjeno nešto što ne valja, nego se javlja zato što nešto nije učinjeno! Tamo gdje nije bilo poleta i hrabrosti da se nešto učini! Želi hrabrije dane, daleka obzorja… »Gospodine, što mi manjka?« Isus je učitelj želje, onaj koji poučava ljubiti one odsutnosti koje nam daju živjeti (Rilke). Paradoksalno, mi živimo od odsutnosti, od onoga čega nemamo (E. M. Ronchi). Gledajući realno, malo je toga što je zaista nužno da bi ljudi živjeli, a puno je toga što oko sebe gomilaju (nek’ se nađe!), ali ih to poslije ne veseli. Živeći usred svojih gomila, čovjek se ne veseli, nego živi od onoga čega još nema; naprijed ljude vuče ono što još ne postoji oko njih, ono što još ne posjeduju.
Jedno ti nedostaje! Riješi se onoga što imaš; odbaci sve one gomile i ostavi samo nužno. Ne samo novac, nego sve što imaš; od svega se treba znati distancirati i sve podijeliti s ljudima – i vrijeme, zdravlje, talente. Isus nije protiv imanja, nego je za to da se gomile koje imaju podijele onima kojima će doista poslužiti. Ne dati malo ili više, nego moći se odlijepiti od svega da bi učenik bio slobodan, a da siromah dobije ono nužno. Imućnik se na tu riječ smrkne, ode žalostan. I za cijeli život će ostati častan, ispravan, ali žalostan! Obdržat će sve zapovijedi, ali ne će imati radosti jer je izabrao gomile koje ga ni do sada nisu veselile, a odrekao se slobode i hoda u nove horizonte, bez čega nema radosti. Sad je jasno da je i zapovijedi živio zgrćući poput gomila, a bez ulaska u duboko značenje pojedine od njih. Naime, svaka od njih proizlazi iz ljubavi prema čovjeku. Zato su rabini naučavali da je radost u samom vršenju zapovijedi, a ne u nagradi koja se potom dobiva. Onaj tko je ušao u izvor zapovijedi i napaja se ljubavlju Božjom, u samom razmatranju i vršenju zapovijedi doživljava kontakt s radošću. I što kad se sve ostavi? Sve se dobije, ali drugačije. Ništa Gospodin ne daje da bi oduzeo. I zato, kad Petar bude Isusu postavio pitanje što će dobiti oni koji su sve ostavili i pošli za njim, čut će odgovor: imat će sto puta više i braće i sestara i majki i sinova, kćeri… Život se tada ispunja licima i pravim odnosima, kao što se licima ispunila Zakejeva kuća kad je ono što ima dao ljudima. Sve je uložio za život i život će njemu dati više nego što je mogao zamisliti. Ići za Isusom nije poziv na žrtvu, nego na umnoženje života – ostaviti sve da bi se sve i primilo zahvaljujući drugačijoj kvaliteti življenja. Bez gomila, a ipak dublje i bogatije!
