Ako ima ijedan blagdan u ovom božićnom ciklusu koji jasno izražava sveopće Božje milosrđe, onda je to upravo svetkovina Bogojavljenja ili, kako se uvriježilo reći u puku, Tri Kralja.
Naime, ova svetkovina još od prvih stoljeća ima veliko značenje u Crkvi, te je imala jednako značenje kao sam Božić. Doista rođenje Gospodinovo u Betlehemu slavilo se kao rođenje novoga Kralja iz loze Davidove koji je trebao osloboditi svoj narod ne samo iz šaka osvajača, nego i od zla i grijeha kojeg je na razne načine bio žrtva taj isti narod. S druge pak strane svetkovina Bogojavljenja je objavljivala to isto otajstvo rođenja Sina Božjega kao dar milosti i milosrđa za sve druge narode, što je bio razlog velike radosti i zahvaljivanja Bogu za ljubav prema svim ljudima kojima je u srcu plamtjela želja za spoznajom Boga i za spasenjem kojem je on začetnik i koje od njega dolazi. Tako iz novozavjetnih svjedočanstava koja opisuju Isusovo rođenje pronalazimo da je se već od prvoga dana i pojavka na zemlji Sin Božji pokazao kao sveopći Spasitelj, poslan spasiti ne samo svoj izraelski narod, nego i narod pogana. Sjaj njegova svjetla bio je tako jak da ga nije bilo moguće zastrti niti ugasiti, kao što ga nije bilo moguće niti zatvoriti u ograničeni prostor i vrijeme. Krist je svojim utjelovljenjem tako snažno zasvijetlio da je obasjao i one daleke koji su vapili za Bogom iz svoje tame, te im je bio omogućen pristup u Božje svjetlo.
U tom duhu čitamo i ovo izvješće svetog Mateja o dolasku mudraca najprije u Jeruzalem i potom sve do Betlehema. Već je i Evanđelistu jasno da je u tom događaju očitovano na koji način se može doći do Krista, to jest kako su oni koji su imali prednost jer su poznavali Pisma odjednom ostali kratkih rukava jer nisu htjeli prignuti svoja ohola srca i glave niti pred svetim i proročkim nagovještajima koja su čitali. Tako su židovski velikaši, glavari svećenički i pismoznanci narodni ostali daleko od Krista, a bili su mu tako blizu, dok su ga pronašli ljudi izdaleka. Doista se je dogodio neobičan preokret. I jedni i drugi su raspolagali dijelom podataka, te su se međusobno i posavjetovali kako bi došli do točnijeg određivanja mjesta Kristova rođenja, ali je činjenica da su samo mudraci nastavili svoj hod i otišli do Betlehema i poklonili se novorođenome Kralju. Već pri rođenju se očitovalo odbacivanje koje će kasnije samo doći do vrhunca kad glavari svećenički i pismoznanci budu osudili Isusa na smrt, to jest ishodili osudu od Pilata.
Kako vidimo do Krista se ne dolazi samo intelektualnim znanjem niti samo uz pomoć pukih vijesti, pa i onda kad ih uzimamo iz Svetoga pisma, nego se do njega dolazi otvorenošću srca i uma da primi Božje podražaje iznutra, a znakove izvana. Mudraci s Istoka su bili spremni na takav hod s Bogom, te su im na spasenje poslužila i starozavjetna proročanstva, pri čemu ne treba nikako zanemariti ni umanjiti važnost njihove otvorenosti za Boga i želju da dođu do konačnih odgovora tko je taj koji zaslužuje njihovu kraljevsku pozornost i darove. S druge pak strane Herodu i onima koji su iščitavali proročanstva nije poslužilo njihovo svjedočanstvo da su vidjeli njegovu zvijezdu, a ni proročka riječ ih nije ponukala da odu do Betlehema provjeriti ono za što su ustvrdili da je nagoviješteno. Upravo jer su imali spremnosti duha, novorođeni je Kralj iskazao mudracima milosrđe i primio ih je u svoju audijenciju u betlehemskoj štali gdje su mu se poklonili i prinijeli svoje darove, dok Herod i njegovi savjetnici ostadoše uskraćeni za dar milosrđa Božjega.
Bog je doista pokazao milosrđe prema svim narodima time što je otkrio da je on svjetlo na njihovu putu i smisao života prema kojemu trebaju težiti, kao što je pokazao mudracima s Istoka. Prva Crkva je to prepoznala, a kao dokaz da je se Bog htio objaviti svim ljudima naviještali su upravo dolazak trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu. Kako se širio naviještaj radosne vijesti postajalo je svima kristalno jasno da se Boga ne može prihvatiti na proizvoljan način niti njegovo milosrđe ograničiti prema našim ljudskim mjerilima. Bog je Otac svih ljudi, ali ga pronalaze samo oni koji ga traže u spremnosti i jednostavnosti srca, što vrijedi i za sinove Abrahamove jednako kao i za narod pogana. Pronalaze ga oni koji osjećaju potrebu njegova milosrđa i klanjaju se njegovoj čovjekoljubivoj uzvišenosti. I doista, već u događaju trojice mudraca očitovalo se kako je Božje milosrđe sveopće, jer on milost i milosrđe nudi svim ljudima kao svjetlo koje ih vodi kroz život. Bog nijednom čovjeku koji ga iskreno traži ne uskraćuje znakove svoje dobrote, nego mu svijetli i u srcu i na nebu, te mu šalje i svoju jasnu riječ i zvijezdu da ga vodi, kako bi ga doveo do svoga utjelovljenog Jedinorođenca, svoga ljubljenoga Sina rođena u Betlehemu. U Betlehemu su mudraci doživjeli da se Božji Sin rodio i za njih, to jest da nije samo kralj naroda izraelskoga, nego je i njihov kralj i kralj svih ljudi. Po toj spoznaji objavilo im se neizmjerno milosrđe Božje koje je došlo ususret cijelome ljudskom rodu.
I nama danas ovo je snažna poruka koja bi nas trebala prožeti golemom radošću. Bog se ne uskraćuje nijednome čovjeku dobre volje koji traži Božje svjetlo u tami ovoga svijeta ili pak u vlastitoj nutrini koja je tamna bez Boga. Upravo zato su i pastiri i kraljevi došli izložiti svoje duše ovom mladom Suncu s visine, ali ne da ih potamni i spali, nego da ih obaspe svojim sjajem i učini bijelima. Ne budimo lijeni, nemarni i ukopani u svoje položaje, nego poput mudraca potrudimo se i pođimo do Betlehema i u Isusu otkrijmo pravo lice milosrdnoga Boga koji nam se smiješi, koji i naše duše čisti i ispunja svojom milošću. Potom se iskreno poklonimo našemu Gospodinu i dajmo se obogatiti darom njegova života koje nam po njegovu svetom milosrđu prebiva u duši.
dr. don Ivan Bodrožić
