PRVI BESKUĆNIK POKOPAN U VATIKANU
Poznavali su ga svi koji su živjeli u Vatikanu – od klerika, švicarskih gardista do prodavača, ali i hodočasnika. Mnogi od njih pozivali su ga na jutarnju kavu ili ručak, kupovali mu hranu. Njegovo ime je Willy Herteleer, a ostat će zapamćen kao prvi beskućnik pokopan u srcu Vatikana – na Teutonskom groblju, rezerviranom za mnoge ‘važne osobe’ s njemačkog govornog područja koji su živjeli u Rimu ili Vatikanu.
– Više od 25 godina dolazio je na misu u 7 sati. Bio je vrlo otvoren čovjek i imao je mnogo prijatelja. Često je razgovarao s mladima. Govorio im je o Gospodinu, o Papi, pozivao ih na euharistiju koju je nazivao ‘svojim lijekom’. Bio je bogat čovjek velike vjere – kaže župnik Sv. Ane o. Bruno Silvestrini koji je Willyja svakodnevno viđao na Trgu sv. Petra.
No jednoga dana Willy je nestao. Nitko nije znao gdje je. Mnogi koji su ga poznavali krenuli su u potragu za njim. Trag je vodio do bolnice Svetog Duha u kojoj je završio nakon što su zabrinuti prolaznici pozvali hitnu pomoć vidjevši nepoznatog čovjeka kako leži na cesti. Umro je 12. prosinca, ali tijelo je skoro mjesec dana ostalo u bolnici jer ga nitko nije mogao identificirati.
– Ne pamtim kada je toliko ljudi kucalo na moja vrata pitajući kad je bio sprovod i kako mogu sačuvati uspomenu na njega. Nikad nije ništa tražio. Radije je započinjao dijalog kroz koji je, govoreći o vjeri, predlagao duhovni put onima koji su s njim razgovarali – prepričava o. Silvestrini koji je upravo Willyju posvetio prošlogodišnje vatikanske žive jaslice dodavši među kipove pastira i jednog beskućnika.
– Nije umro zbog hladnoće, već zbog bolesti. Patio je od dijabetesa, a posljednjih mjeseca dana uopće nije jeo. Izgubio je najmanje 20 kila – kaže mons. Amerigo Ciani, kanonik bazilike sv. Petra koji je vodio Willyjev sprovod 9. siječnja.
– Bio je jednostavan i dobar čovjek. Poznavao sam ga jer je vrlo često sjedio pred mojom kućom i čitao do kasno u noć. A onda ga nije bilo mjesec i pol. Pronašao je smještaj u jednom samostanu, ali zbog ograničenja i strogih pravila nije dugo izdržao ondje. U posljednje vrijeme spavao je u blizini bolnice Svetog Duha – prisjeća se mons. Ciani, jedan od Willyjevih prijatelja koji je ovom 80-godišnjem beskućniku posvetio i dvije slike na kojima ga prikazuje na njegovu uobičajenom mjestu kod kolonada sv. Petra, s kolicima u rukama.
– Vrlo često je pitao ljude: ‘Ideš li redovito na ispovijed? Čuj, ispovijed je nužna inače nećeš doći u Nebo!’ – prepričava mons. Ciani dodajući kako je Willly, podrijetlom Flamanac i praktični katolik koji je preminuo u Rimu, po Statutu imao pravo biti pokopan na ovom povijesnom groblju osnovanom još za Karla Velikog.
Vatikanski glasnogovornik mons. Ciro Benedettini rekao je kako su mnogi više puta Willyju nudili smještaj, međutim on je ili odbijao ili se brzo zasitio i potom vraćao životu na ulici. „Da, lijepo je, ugodno i čisto. Da, možeš dobro jesti i ljudi su fini. Ali ja trebam slobodu. Slobodu.“, govorio je Flamanac.
– Iako je bio sam, nije bio usamljen. Božja je prisutnost u njemu bila snažna i živa. Molio je i molio. Molio je za obraćenje svih ljudi – rekao je na sprovodnoj misi mons. Ciani.
Pokopan među aristokratima i plemićima, ovaj
rimski beskućnik podsjeća nas na ono što ponekad zaboravljamo – da smo pred Bogom svi jednaki, a u pamet nam dolaze i snažni Gundulićevi stihovi:
“Smrt ne gleda ničije lice:
jednako se od nje tlače
siromaške kućarice
i kraljevske tej polače;
ona upored meće i valja
stara i mlada, roba i kralja.“
(Suze sina razmetnoga)
Miodrag Vojvodić|Bitno.net
